U Rimu postoje mnogi smjerovi kretanja kroz grad. Može se krenuti tragovima antike ili se pak može pokušati, s tim da ce se više – manje vrlo brzo biti suocen sa vlastitim granicama, savladati prividno neizmjeran broj rimskih Crkava. Mogu se takoder obilaziti muzej za muzejom, park za parkom, da bi se na kraju moralo zakljuciti, kako se još uvijek sa ovim svetim, vrijednog gledanja gradom, nije došlo do kraja.

Neizvjesna povijest Kolegija Germanicum et Hungaricum donijela mu je da se tragovi Kolegija rašire kroz cijeli grad kao fina mreža. Krenuvši od razlicitih palaca koje su jednom ugostile Kolegij u ovoj ili onoj izvedbi tipicnih germanicara u njihovim ne baš neupadljivim crvenim talarima sve dok se nekoliko grobova germanicara, koji se nalaze i izvan granica grada, pokazuje da Kolegij od kada postoji pored grada Rima, nije baš totalno neprimjetno prošao. Upravo to traženje tragova dopušta doci do potpuno vrijedne imovine te se kraju, za istražiti grad Rim, na nebrojene nacine uvijek iznova pruža jedan novi trag.

Od Kolegija ka Sv. Sabi

U tom smislu, krecemo u jedno bistro proljetno jutro iz Kolegija, opremljeni fotoaparatom i kojom Atac-kartom (karta za metro), te gazimo još sasvim crnom, mrakom obloženu ulicu Via di San Nicola da Tolentino. Na ulici Via Bissolati posve nas iznenada zasljepljuje blijedo jutarnje sunce, ali za vrijeme dok smo mi dosegli suprotnu stranu ulice kroz tecan promet, raspolažu naše ponovno spremne oci njihovom naviknutom snagom gledanja, dok su naše uši svakako baš s tim zadovoljne, pretvarajuci nasilnu bucnost prometa u neznatno pozadinsko šuštanje. Na autobusnoj stanici pred ulazom u kino »Fiamma« ustrajno smo cekali bus 175, koji bi nas trebao dovesti do crkve sv. Saba, našem prvom cilju, koji je i nakon jednog izvjesnog vremena uistinu i došao. Buduci da vozac spremno za vrijeme kocenja otvara vrata i buduci da se baš ne cini kako želi stati, uskocili smo na brzinu u njega, tj. u gotovo ponovno vozeci bus. Srecom je slobodno još jedno sjedece mjesto, gdje stil vozaca autobusa, koji ocigledno poznaje samo puni gas i kocenje, brine kako bi se brzo došlo do zauzimanje tih mjesta akrobatskim iskustvom. Pretrpanost mnoštvom motorina zadesilo je tada autobus na trgu Piazza Barberini. Mucio se vozeci kroz prometnu špicu na ulici Via del Tritone te tada, nakon kraceg svracanja na trg Piazza S. Silvestro (sa rimskom glavnom poštom), preko ulice Via del Corso u pravcu trga Piazza Venezia, oko spomenika Viktoru Emanuelu II koji strši  u visinu. Kasnije prolazi ulicom Via dei Fiori Imperiali do Coloseuma, na kojem autenticni rimski legionari pozivaju toga dana prve turiste na smiješne fotografije za sjecanje. Od tuda ide za Circo Massimo i dalje preko djelica Aventina još snenog rada te tada konacno široko križanje ulice Viale Aventino, kako bi došao do ulice sv. Sabe (Via di S. Saba). Sa smionim trkom napuštamo autobus i nalazimo se u crkvi sv. Sabe, jer ju mi, pošto je glavni ulaz zakljucan, jednom obilazimo i kroz jedno malo dvorište kroz susjedni ulaz ulazimo u nju. Sv. Saba je prešla u posjed Kolegija zajedno sa nekim drugim pripadajucim dobrima 1573. bulom »Postquam Deo placuit« pape Gregor XIII. te promatracu prije svega nudi mnoštvo znamenitih srednjovjekovnih fresaka. Zanimljivo za naše istraživanje je svakako slika, koja se nalazi u unutrašnjosti crkve, upravo iznad trijema glavnog ulaza. Na njemu je vrlo vjerojatno prikazan sv. Ignacije, koji kleci sa djetetom pred Majkom Božjom. Lijevo od njega nalaze se, a to je poradi teškog stanja svjetla u crkvi i tamnih boja slike prije za naslutiti nego za znati, jedna ili više malih figura u za Germanicare tipicnim crvenim talarima. Nakon jednog opsežnog razmatranja slike, na kojoj se još nadalje mogu vidjeti neki sretni likovi djeteta, ostavljamo crkvu na našem putu, kako smo u nju i ušli, te se ponovno nalazimo na autobusnoj stanici za 175, ovaj put dakako u suprotnom pravcu, buduci da  želimo ici u pravcu Piazza Venezia.

Autobus je odmah došao, što znaci da smo bez novog poništavanja biglietta (karta za javni gradski prijevoz), bez problema došli na trg Piazza Venezia. Nedoumice, da bi još važeca karta mogla isteci tijekom vožnje, biti ce uklonjene vrijednim sportskim stilom vozaca. Došavši na Piazza Venezia, sišli smo i idemo odande po korzu Vittoriu Emanuele do crkve Al Gesu.

Al Gesù

U središtu našeg zanimanja nalazi se ne tako jako cudesna crkva sama, nego više  desno od nje postojeca palaca »Al Gesù«, koja je od 1819. do 1851. Kolegiju služila kao boravište. Mnogo znamenitije u njemu od 1599. do 1623. podignutom isusovackom kolegiju su tzv. Camerette (sobice): cetiri prostorije, u kojima je sv. Ignacije živio, u kojima je napisao Pravila Reda od njega osnovana te u kojima je na kraju i umro. Tijekom gradnje za novi Kolegij (1039. – 1944.), smjestila je ta palaca na kraju još jednom Germanicum.

Palaca u dolini (Palazzo della Valle)

U pronalaženju sljedeceg traga Kolegija, ne trebamo ici daleko. Borimo se medutim iskljucivo kroz jurece stanovnike i flegmaticne, prema tome hodajuce turiste, koji su preplavili plocnik korza Vittorio Emanuele u pravcu Largo di Tore Argentina (Širina srebrne kule), dogodilo nam se da se tamo, nekoliko metara od nas, nalazi  Republikanski Forum, mjesto koje sabire na jednom mjestu sve što karakterizira nekadašnji i današnji Rim, normalno kao i neko drugo mjesto u ovom gradu te malo zatim dosežemo crkvu Sv. Andrije u dolini (S. Andrea della Valle). Isto tako ovdje nije ponovno crkva koja nas izravno zanima, nego upravo obližnja »Palaca u dolini« (Palazzo della Valle).

Ona je bila boravište Kolegija u godini 1573., prije nego što je za period od 200 godina preseljen u »Palacu sv. Apolinara« (Palazzo von s. Apollinare). 31 alumno (šticenik) su prešli tada u  »Palaca u dolini« (Palazzo della Valle), izmedu njih isto tako i Robert Johnson. Lijevo, u blizini glavnog ulaza nalazi se »Bar Dolina« (»Bar Valle«), gdje smo naravno svratili nakratko, naravno samo da pokažemo našu povezanost sa ovim mjestom. Tako bolje pašu cornetto (vrsta peciva) i cappuccino.

Nakon tog malog okrepljenja, bacili smo se ponovno u gradsku gužvu. Sljedeci cilj trebao bi biti Vatikan. Sa Corso Vittorio Emanuele, odbacili smo se do sljedece autobusne stanice (našli smo se na pravoj strani ulice) i cekamo bus 64, koji nas treba dovesti do Largo di Porta Cavalleggeri. Kada je autobus napokon došao, riskiramo opet ornim isprobanim skokom u još kotrljajuce vozilo, što se ovaj puta pokazalo zaista kao pogreška, buduci da je autobus tako pretrpan, da smo sa velikim naporom mogli zadržavati ravnotežu na zadnjoj stepenici, a da istovremeno ne ispadnemo na ulicu. Zgnjeceni izmedu vrata i medusobno stisnutih  putnika prolazi tada pokraj Nove Crkve (Chiesa Nuova), koju smo samo krajickom oka ulovili, dalje zatim preko Tibera, koji se ostavlja te se zavija potpuno preko njega, zapljusnutog valovima prometnog kaosa, konacno u tunel ispod Gianicola dalje direktno do Largo di Porta Cavalleggeri, gdje olakšani napuštamo autobus.

Campo Santo Teutonico

Upravo izreceno, zanima nas danas u okviru našeg traženja tragova samo groblje Campo Santo Teutonico, na kojem se mogu pronaci pojedini raštrkani grobovi germanicara. Kao prvo zacuduje ispred ulaza groblja ugodna iznenadna tišina i sjenoviti hlad. Krecemo ravno od ulaznih vrata uskim putem prema središtu groblja, gdje izravno ispred križanja dva glavna puta, nailazimo na prvu grobnu plocu.

Kod tog razmatranja imena upada nam u oci posebno ime na desnoj strani: Edgar Leibfried, kojemu je datum smrti nadopunjen naznakom »sul Monte Velino« – onaj germanicar naime, koji je na tragican nacin 1947. godine na izletu u planine života završio. Ta ce povijest i danas još u Kolegiju, ponajviše u kontekstu sa mnogim iskustvima iz planine, biti prepricavana. Takoder je za upozoriti na P. Biermanna, J. Coassinia i N. Debreczenyia, koji su bili clanovi u takozvanom »društvenom okruženju« (»Sozialzirkel«) Kolegija. Na malom križanju u sredini okrecemo se na desno, gdje se na dnu nalazi još jedan grob. Podalje u hodu nalazimo još jednu samu nadgrobnu plocu, koja granici upravo na Kolegijskom dijelu Campo Santo.

Nažalost moramo ponovno brzo napustiti groblje, koje nam je drago, jer bi vrata groblja trebala biti zakljucana iz sigurnosnih razloga: povodom audijencije u Auli Pavla VI. Sveti Otac ce trenutno proci tim mjesto. Napuštamo dakle teren Vatikana, pri cemu imamo poteškoca sa probijanjem kroz nadolazecu rijeku turista.

Od Trga sv. Petra uputili smo se sada na jednu kratku šetnju do našeg sljedeceg cilja – sv. Apolinar. (s. Apollinare). Idemo uzduž ulice Via Conciliazione, na kojoj spremno osjecamo ne tako malu snagu proljetnog sunca, zatim dalje do Andeoske tvrdave da bi tamo preko Andeoskog mosta prešli Tiber te koracali konacno ulicom Via dei Coronari, na kojoj su nam »stare« dragocjenosti i plemicki namještaj u mnogim malim trgovinama ponudeni, da bi se takoder ono kao što je svima poznato kao niske cijene u stvari, unatoc napomena u katalogu razlicitih renomiranih aukcijskih kuca, pokazale kao nedostižne.

Sv. Apolinar (S. Apollinare)

Tako dolazimo do palace i crkve sv. Apolinara. Palaca je bila prebivalište Kolegija od 1574. do 1798., s tim dakle najduži period boravljenja u povijesti Kolegija. Bilo je poznato da su u sv. Apoliaru za vrijem Germanicara svecano postavljene liturgije, koje su bile poznate visokim glazbenim nivoom. Danas je palaca sjedište Sveucilišta »Sveti Križ« (»Santa Croce«), od Opus Dei osnovanog. Imamo srece, da je crkva upravo otvorena. Isto tako i ovdje se još nalaze neke grobnice, tako npr. u zadnjoj kapeli na desnoj strani crkvene lade. osim toga ovdje nailazimo na ne toliko poznato mjesto groba poznatog glazbenika Giacoma Carissimi.

U Svetištu otkrivamo još dvije grobnice, na kojima takoder prepoznajemo natpis » Germanicum et Hungaricum«, prije nego smo pobliže pogledali, sasvim nas je zaprepastio zvonar  koji se iznenada pojavio, koji je kako se iznenada pojavio, tako iznenada i nestao. Tako smo se zadržali još nekoliko trenutaka u grobnoj tišini ove crkve, da bi ju zatim napustili kroz dvorište palace Apolinara.

Preko Piazze Navone prepune ljudima, na kojoj nakon nevjerojatnog mira u sijecnju, broj turista se ponovno povecao, koji su kao golubovi, ide se, prešavši poprijeko Corso Rinascimento, dalje do Pantheona, na kojem se mogu kupiti (kao uostalom i na Piazzi Navoni) po zemlji puzajuci vojnici sa pucketajucim strojnicama tako i zlatno – mijaucuce plišane macke kao romanticno sjecanje na odmor.

Boromejska palaca (Palazzo Borromeo)

Sljedeci trag vodi nas na ulicu Via Del Seminario, na cijem se kraju, malo ispred Trga sv. Ignacija (Piazza di S. Ignazio), na cijoj se lijevoj strani ulice namjestila Palazzo Borromeo. Kolegij je koristio ovu palacu, u kojoj se danas nalazi Kolegij sv. Belarmina Družbe Isusove (Collegio S. Bellarmino der Gesellschaft Jesu), kao boravište od 1851. do 1886. (prije nego je Kolegij prvi put premješten u ulicu Vi adi San Nicola da Tolentino). Poznata je postala nakon njezinog prvog stanovnika, sv. Karla Boromejskog. Do 1773., sa nestajanjem Družbe Isusove, davala je prostor Rimskom sjemeništu (Seminario Romanum). Zgrada, koja je bila od revolucije 1848. u rukama vlade, bila je još 1866. jednim dijelom nastanjena vojnicima, što život tadašnjim germanicarima nije baš nimalo olakšavalo. Ta izvana svakako mracna dojmljiva gradevina, pošto smo je mi pri ulasku zamolili i to naravno nakon iznošenja naših želja, primili smo prijateljski »Izvolite!«, u svojoj se je unutrašnjosti pokazala kao jako svijetla i prijatna.

Nakon toga sreli smo se ponovno sa mracnom uskom ulicom te smo krenuli u invaziju na naš sljedeci cilj: Trg svetih apostola (Piazza dei SS. Apoostoli). K tome prolazimo pored crkve Sv. Ignacija i pri tome proucavamo reklame, koje za ovu vecer, kao i obicno prirastaju srcu i hvale duhovni koncert, angažiranog americkog crkvenog zbora. Dalje se prolazi preko ulice Via del Corso, od koje nas još samo dvije ulicice razdvajaju od trga Piazza dei SS. Apostoli.

Palazzo Colonna

Došavši tamo, Palazzo Colonna, koja nailazi na svojoj lijevoj strani crkve Dvanaestorice apostola, obuzela je našu pažnju,. Tu je Kolegij boravio od 1570. do 1573., prije nego se preselio u Palacu u dolini (Palazzo della Valle), buduci da je broj šticenika u tom vremenu konstantno rastao. Palaca se danas zove dakako onako kao i crkva Dvanaest apostola (Dodici Apostoli).

McDonald´s na Španjolskom trgu (Piazza di Spagna)

Sada smo veci dio naše šetnje po gradu svladali i okrecemo se našem posljednjem cilju, koji se u jednom odredenom stupnju udaljava od uobicajenog, a to mi uocavamo ne zbog toga jer smo gladni (iako nam se nakon gotovo završenog puta stomak sasvim spremno javlja), nego jer se tamo takoder može naci trag Germanicum-a et Hungaricum-a. Trag vodi u McDonald´s na Španjolskom trgu. Sa Trga Svetih Dvanaest Apostola idemo preko trga Piazza della Pilotta, ovaj puta ne javljajuci se na Gregorianu, nego je ostavljajuci desno ležati, mi idemo dalje u pravcu ulice Via del Tritone, koja je u blizini Fontane di Trevi, gdje prodavaca ruža okretno zaobilazimo. Zbog tog manevra prodavacu ravno u ruke pada originalan ukras za glavu. Tako smo se konacno našli, preko ulice Via due Macelli, na drugoj strani trga Piazza di Spagna. Prije najstarijih Španjolskih stuba na desnoj strani leži McDonald´s, koji se probio, ne samo kao prvi u Italiji, nego kao najljepši na svijetu. U okviru toga što McDonald´s voli prihvacati ispod zamisli estetickog, pojavljuju se zidovi ukrašeni freskama, na kojima se mogu vidjeti rimske slicice, koje su u najmanju ruku zgodne. Brzo smo našli traženu: na desnoj strani (od ulaza je izvan pogleda) nacrtan je uistinu pravi Germanicar sa crvenim talarom i crnim šeširom.

U naletu subratstva, odlucili smo mu žrtvovati mali trenutak našeg vremena i donekle mu praviti društvo uz jedan Hamburger i Coca Colu. Kako je on na upravo ovo mjesto izbacen, ne može nam nažalost nitko reci, medutim, njegov oprezno-spokojan pogled sa kupole grada nas dovodi na ideju, da na našem povratku u Kolegij krenemo putem Španjolskih stuba i od tamo bacimo još jedan pogled na grad. U svjetlu odsjaja Sunca sa kupole Bazilike sv. Petra, koje obasjava more kuca pod nama u toplo rumenilo, još jednom spoznajemo da smo time zapravo vidjeli veci dio važnih i pogleda vrijednih tocaka u Vjecnome gradu, da smo jednostavno slijedili tragove Kolegija Germanicum et Hungaricom.

I tako završava naša šetnja gradom u ulici Via San Nicola, koja gotovo ponovno – ili još uvijek? – leži u polutamnoj sjeni.

Dodatak: bliža okolica San Pastorea

Takoder se od San Pastorea mogu slijediti razliciti tragovi Kolegija. Tamo se imaju spomenuti dva groba na galikanskom groblju, koja se, kada se dolazi na groblje iz sela, nalaze na tom krajnjem kraju.

Naposljetku, na Mentorelli postoji stepenica, u kojoj je ovjekovjeceno ime Kolegija, koji tradicijski i redovito hodocasti u to prekrasno hodocasnicko mjesto.